Bio jednom davno jedan postolar o kojemu će jedan, kako naši mediji vole posebno naglasiti, ugledni povjesničar, napisati knjigu.
Kaže, volio postolar skakati po brdima i gorama, koji put zaspati i u špilji. Poslije će ga od milja zvati “mali iz špilje”. Igrao se tako dječak i svoj obrazovni vrhunac doživio završetkom prvog razreda. Više mu nije ni trebalo. Kada je netko toliko pametan, jedan razred je dovoljan i da se diplomira.
Od tada postoji vic u kojem se ljude pita koja je razlika između Jugoslavenskih željeznica i “malog iz špilje”. Odgovor glasi – željeznice imaju dva razreda. Ali, postojao je jedan sustav koji je u tome znao prepoznati vrijednost.
____________piše: Borislav Ristić I Večernji list
Zar ne bi svatko normalan, čim bi ugledao jednog diplomiranog postolara, tome odmah dao upravljanje nad svojom firmom, gradom, državom, budućnošću, ma čitavom sudbinom? A tako je i bilo, postolar je bio sve – od tajnika i sekretara, preko gradonačelnika, sve do premijera. I onda, u trenucima kada je našem postolaru bilo nikad bolje, pojavi se tamo neki Winston Churchill.
Zamislite samo, taj engleski buržuj izjavi kako se na europski kontinent od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu spustila tamo neka “željezna zavjesa”. Kakva sad željezna zavjesa, kad naš postolar gleda svijet kroz svilene?
Izgleda je Englez bio ljubomoran na uspjehe sustava u kojemu svi jednako nisu imali. Osim onih koji su određivali “ti to”, a ti ćeš to. Nemam ja prostora da pobrojim sve te njegove uspjehe, ali jedan bi trebalo posebno naglasiti. Kako je postojao jednom davno postolar koji je znao raditi i s naftom.
Dostavljao ju je takvim kanalima da su se mnogi čudili kako mu to uspijeva. Poslije će jedan od zaposlenika Ine to pokušati objaviti u knjizi. Ali knjiga se nije uspjela ni tiskati, a nesretni je spisatelj nekoliko puta pao na oštar predmet. I tajna je ostala skrivena sve do danas. Tema je to koja zanima samo neke tamo čudne suce iz Njemačke.
Da je postojao jedan takav postolar i o kakvoj se veličini i državniku radilo, ostalo bi zauvijek skriveno da se nije uključila familija. Tako je “netjak”, igrom slučaja ugledni povjesničar s početka priče, o svom “rodu” odlučio napisati jednu objektivnu, znanstveno neupitnu i nepristranu biografiju.
Vrijedno djelo za sjećanje budućim generacijama na toga velikog čovjeka. Sigurno će tu biti riječi o o tome kako je svojim fonetičnim govorima masu dovodio do transa, pa su mu dovikivali: “Pusti to, daj nam povedaj kak si na cesti vubil onega advokata i njegovog sina!” Sigurno će spomenuti kako ti je nekada trebao čitav život da od šegrta postaneš majstor. A sada s druma odmah u fotelju!
Zato su ljudi jedni drugima šaptali: “Vidiš kako je onaj bio bravar, onaj šnajder, onaj nesvršeni student, ovaj postolar – a sada su oni vlast!” Nekima se to čak i svidjelo, pa su pjevali: “tko bješe nitko bit će sve”! Valjda će se u knjizi naći i kako je naš po-stolar, poput Geppetta, pravio Pinokija. I što je on više pričao, iz nekog je razloga Pinokiju sve više rastao nos.
Možda će pisati i kako je u toj državi sve raslo baš poput Pinokijevog nosa. Tako da se danas pitaš zašto se uopće ta država raspala? Danas zaspiš, a već sutradan čim se probudiš, na novčanice dodana jedna nula. A onda, kada je nestalo prostora za dodavanje nula, raspala se i država. Ali ostale su novčanice od milje i dva, zato se svi rado sjete Juge i tog vremena kad su bili milijunaši.
Danas se neki polomiše u obrani te države. Čini mi se oni isti koji se polomiše ukazati na sve probleme u kojima se Hrvatska nalazi. Nevjerovatan je taj raskorak u svijesti kada se prosipa crnilo na sve danas, a stavljaju ružičaste naočale i pričaju bajke kada se spomene prošlost. Kao u onoj pjesmi: “Nekad sam vozio mečku a sada renoa, otkad nema djeda narodnog heroja”.
Apsurd se samo pojačava kada ti čitav život posvetiš obrani Jugoslavije, a tvoji ti, kao iz sprdnje, nadjenuli ime Hrvoje. Ali nije lako tim nacionalistima bez nacije, jer pala je željezna i metalna, ali ostala je ona jugoslavenska, mentalna zavjesa.
Zato svako propitivanje činjenica i argumenata kod takvih izaziva zebnju, a umjesto borbe za bolju budućnost imamo borbu za bolju prošlost. U biti se radi o borbi za očuvanje privilegija, u kojoj se djedovi boje revizije prošlosti, a sinovi revizije imovine.
A još su do nedavno mnogi tvrdili kako u Hrvatskoj ne postoje Jugoslaveni i da svi koji tako tvrde podmeću i lažu. Da bi onda, kao grom iz vedra neba, stigao glas znanstvenika s Instituta za mentalno zdravlje koji su pronašli odgovor na pitanje: “Kako u Hrvatskoj prepoznati Jugoslavena?” Kažu, vrlo jednostavno – po brkovima od jogurta.
wpDiscuz